Moderni satovi nisu ni do koljena onima koje su nosili naši stari

Kad se obučem i spremim za neko slavlje, volim da nosim sat jer tad predstavlja neki vid nakita, kao neki status. Neki ljudi imaju stav da “sat predstavlja čovjeka”. Na primer, možete da ocijenite kojem nivou u  klasi neki čovjek pripada, u smislu ako nosi skup sat, pripada višoj klasi ljudi. Kao što odijelo ne čini čovjeka, ali ga prikazuje u nečijim očima, tako i satovi prikazuju čovjeka na određen način. 

Smart watch su se isto nosili jedno vrijeme, ali to također nije toliko praktično kao što se priča. Smart watch ima mali touch screen, mali ekran, mnogo malo opcija i mogućnosti. Ja bih prije nosio klasični sat, nego smart watch, jer je to nešto što ima svoju sentimentalnu vrijednost. Usporedio bih to sa automobilima – oldtajmerima. Nećete ih vidjeti mnogo na ulici, ali kad neko vozi oldtajmera svi se okrenu za njim i kažu “vau”, baš i zbog toga što ih nema toliko na ulicama. Na mene i stari satovi imaju takav utjecaj.

Ranije sam dosta razmišljao o tome koji bi sat kupio za posebne prilike, da odražava mene samog. Ja ne pridajem veliku važnost mehanizmu sata, iako je kad su stari satovi bili u pitanju jedino to bilo važno. Mislim da su današnji satovi toliko usavršeni, da je sad bitan njihov izgled i kako će se oni uklopiti uz samog čovjeka. Ne stoji svaki sat isto na svakoj osobi. Neki satovi u vrijednosti od 150-200 Eur mogu da daju isti osjećaj kao neki satovi od 2000-3000 Eur, s obzirom da su ti mehanizmi danas toliko usavršeni da ne mogu da se pokvare. Jedino što ako izgubite sat veće vrijednosti, više ćete financijski izgubiti. Ali u pogledu trajnosti sata, mislim da će i skuplji sat i onaj od 150-200 Eur podjednako trajati. 

Ali poanta je priče da su stari satovi nekako imali „dušu“, zato ih toliko volim i cijenim. Nekada je bio pojam imati sat, nije ga imao baš svatko – i to je bila posebna čar sata u tadašnje vrijeme.

Doxa ženski satovi i njihova povijest

Doxa ženski satovi slove za vrlo kvalitetne, mada zadnjih godina i nisam baš viđala ove satove, ali sad kad sam čula za ovu temu, pomislih to je nekada bilo popularnije od ovog Swatcha, ali i kvalitetnije. U ono doba to su bili Omikron, Aretta, Doxa – to su ženski satovi koji su bili najpoznatiji. To su te 3 – 4 marke koje su se koristile. Možda prije desetak godina da sam ga zadnji put vidjela, da se povlači u ladici. U prodaji ga nisam vidjela poslije rata, tako da bih rekla da se prodavao negdje do rata. 

Znam da mu je porijeklo iz Švicarske. Kod mene je u ulici bilo puno švercera. Jako puno žena je 70-tih godina išlo u Italiju, švercala se kava, traperice i neke od tih žena su donosile satove. Sjećam se da jedan čovjek nije htio uzeti sat koji je naručio jer mu se nije svidio taj koji je žena donijela. Znam da su donosili iz Trsta. 

Ja sam kao dijete imala taj zadatak da ocu mijenjam remene na satovima, da onu iglicu pomaknem, bila je kao oprugica koja se pomakne pa se promijeni remen. Pošto je otac radio na građevini, često su se ti satovi habali. Nove remene smo kupovali na Baščaršiji u malim radnjama. Nije bilo puno radnji, bilo ih je nekoliko, ali su bile kvalitetne. To nisu bile urarske radnje sa originalnim remenima, nego radnje sa kožnom galanterijom. Ponesete sat i tu se odmah izmjeri veličina remena jer je bilo različitih veličina. Kasnije je imao i metalnu narukvicu, pretpostavljam da je to otac kupio kod nekog urara. Tako su i ženski satovi kasnije imali metalne narukvice.

Kad su ženski satovi u pitanju, bitan je dobar marketing, dobra reklama. Bilo bi dobro da se poveže sa nekadašnjim sjećanjima. Vraćamo se jači i bolji. Marke koje su zaboravljene ponovo se vraćaju.